Jedan od načina da shvatimo liderstvo jest i da osvijestimo gdje se liderstvo događa. Koliko god započinjalo sa sobom, liderstvo se ne događa u izolaciji, već je u velikoj mjeri proces zajedničkog odrastanja u odnosu s drugima, a to zahtijeva zajedničku radikalnu povezanost.
Da bismo objasnili značenje liderstva kao radikale povezanosti, potrebno je opisati kako naša ljudska povezanost obično izgleda u stvarnosti. Obično odgovaramo jedni drugima reagirajući jedni na druge. Reagiramo na ono što drugi ljudi jesu, rade ili misle; reagiramo na sve ono što donose. Naša trenutna reakcija nije toliko usmjerena na stvaranje iz onoga što drugi donose koliko na jednostavno glasanje da li se slažemo ili ne s onim što oni nude u najširem smislu riječi; da li ih zato smatramo primjerenima ili neadekvatnima. Koliko god to treba normalizirati u smislu našeg ljudskog ponašanja, također treba reći i da nas takav pristup čini jednostavno osuđujućima.
Suprotno tome, liderstvo kao radikalna povezanost znači uvijek tražiti mudrost u drugom čovjeku, uz razumijevanje da nas učinak toga čini zajednički mudrijima.
Traženje ove mudrosti je mindset koji se u stvarnosti provodi kroz često nelagodne korake. Evo jednog od takvih izazova: umjesto dobro osmišljenog često suhoparnog feedbacka onima koje vodimo, ponudimo zahtjevnu istinu iz ljubavi prema njima.
Lideri komuniciraju ovakvu vrstu istine kad im je istinski stalo do onih koje vode. Čine to jer nesumnjivo vjeruju u potencijal drugih i žele ih potaknuti da odrastu do pune razine vlastitog potencijala.
To zahtjevnu istinu iz ljubavi čini razgovorom utemeljenim na radikalnoj povezanosti, a ne oštrom kritiziranju. Čini ju često nelagodnom i dijelom nečega što možemo nazvati zahtjevnim, čak teškim razgovorom. No, vaša volja i sposobnost da podijelite ovakvu istinu s onima koje vodite i otvorite zahtjevne razgovore u konačnici definira vaše liderstvo.
U mnogim se korporativnim kulturama izbjegavaju zahtjevni razgovori jer ljudi ne osjećaju dovoljno sigurnosti u svojoj radnoj okolini da bi ih mogli voditi. Tu se događa paradoks: što je manje zahtjevnih razgovora, to je manje sigurnosti na radnom mjestu. Zahtjevna istina iz ljubavi u čitavoj svojoj nelagodi zapravo je način povećanja sigurnosti među svima. Spremnost da ju komunicirate unatoč nelagodi garantira svima da se niti jedna tema neće izbjegavati i to automatski stvara sigurnost.
Slušajući priče lidera u svom radu, shvatila sam da umjesto takve zahtjevne istine prečesto odabiremo šutnju ili kritiku. Čini se da je ništa ne reći ili jednostavno kritizirati manje rizično od upuštanja u zahtjevan razgovor.
Za mene to uvijek postavlja pitanje koliko uistinu brinemo za druge. Vjerujem da nas duboka briga za drugu osobu pozove da se suočimo s rizikom i nelagodom razgovora u kojem dijelimo istinu iz ljubavi. U svakom riziku, pa tako i ovdje, mora prevladati nešto važnije kako bismo bili spremni riskirati.
Stoga, ako kao lideri nismo spremni komunicirati zahtjevnu istinu, u većini slučajeva to nije zato što se ne možemo suočiti s rizikom, već zato što nam nije dovoljno stalo do onoga tko ju treba čuti.
Ostavljam vas s pitanjem za razmišljanje: Do koga je vama kao lideru dovoljno stalo da s njima podijelite zahtjevnu istinu iz ljubavi?
Be the first to comment