Prokletstvo belog zeca

Što brže idem napred, to više ostajem nazad…
(Beli zec, Alisa u zemlji čuda – Lewis Carroll)

Budući da sam aktivni preduzetnik već godinama, ljudi su mi često postavljali klasično pitanje „šta je ključ uspeha?“ Ali izazov u današnjem „hack everything“ svetu je nada za odgovor u jednoj rečenici. Zašto toliko mnogo preduzetnika odlazi u grob pokušavajući da pobedi u igri života, samo da bi prekasno shvatili da su njihova vlastita pravila to onemogućila?
Međutim, pogledavši veću sliku, otkrio sam dosta dublji obrazac koji mi je upravljao životom. Obrazac koji toliko remeti da garantuje nesreću. Obrazac koji ja zovem ‘Prokletstvo belog zeca’.
Analogija koju ovde koristim usredsređuje se na metaforu pseće staze. Zamislite ovalnu traku sa nizom ‘zamki’ koje grade startnu liniju. Kad se zamke otvore, psi trče oko staze i prvi koji pređe preko linije pobeđuje, na zadovoljstvo onih koji su pri kockanju svoj novac uložili na najbržeg. Sada, očigledno pitanje bi bilo: „zašto psi trče?“ Šta ako je pas mnogo brži od ostalih pasa, hoće li tad uhvatiti zeca? Ne. A šta ako ima boljeg trenera? Ništa. Bolja dijeta? Nula. Spava u boljoj odgajivačnici? Neće biti.

Ok, hajde da se odvojimo od perspektive psa i zastanemo na trenutak. Dakle, čak i ako imamo najboljeg hrta na svetu (nazovimo ga Flash) koji osvaja svaku trku u koju ulazi, on i dalje neće uhvatiti zeca. Zašto? Već znamo da to nema veze sa tim što nije dovoljno dobar. U stvari, on se u svakom pogledu ističe kao primerak dobrog psa, ali ipak, bez obzira na to ostalo što radi, bez obzira koju strategiju pokušao ili režim treniranja sledio, nikada neće uspeti da uhvati zeca. To je zato što je sama igra dizajnirana posebno tako da nikada neće uhvatiti zeca. I što se više približava, to zec brže ide.

Toliko nas igra igru života, biznisa, odnosa, kako god želite da je nazovete, još uvek jureći čuvenog zeca koga nikada nismo uhvatili. Zec ima mnogo imena. Sreća, uspeh, ispunjenje, osećaj dovoljno dobrog, odobravanje, prihvatanje i ljubav su neka od najčešćih. Provodimo svoj život jureći beli, lepršavi rep koji izgleda kao da je udaljen samo nekoliko centimetara, uvereni da ćemo čim ga uhvatimo osvojiti nagradu. Kao rezultat toga, svoj život provodimo na stazi, iscrpljujući se i često razočaravajući i kriveći sebe što nismo dovoljno dobri da bismo ga uhvatili. Učimo nove veštine, dobijamo MBA, postavljamo agresivnije ciljeve, ovladavamo upravljanjem vremenom, idemo u teretanu, tražimo više resursa i pokušavamo da se poboljšamo u različitim aspektima „uhvatitizecologije“.

Ukratko, fokusiramo se isključivo na to kako što brže trčati na stazi. Ponekad ulovimo zeca za kojim smo mislili da jurimo, poput određenog cilja koji smo sebi postavili. Novi posao, novi automobil, novi odnos ili naš prvi milion. Nije bitno. Taman kad smo pomislili da ćemo biti zadovoljni svojom „nagradom“, niotkuda se pojavljuje još jedan beli rep. I pre nego što to saznamo jurimo sledeći. Nismo sigurni zašto. Mislili smo da ćemo biti zadovoljni svojim prvim milionom, ali očigledno ne. Naravno, sada nam trebaju dva miliona u slučaju da izgubimo prvi, a onda ćemo se sigurno osećati kao da smo stigli. Verujte mi, to se nikada neće dogoditi.
Razlog ove neprestane jurnjave je taj što zapravo nikada nismo igrali igru da bismo dobili milion na prvom mestu. Samo smo mislili da jesmo. Igrali smo igru kada dobijem milion (uhvatim zeca), tada ću se osećati ispunjeno ili dovoljno dobro. Tada ću dokazati sebi i svetu da imam ono što je potrebno. Tada ću stići! Problem sa igranjem konkretno ove igre je to što je ona neosvojiva. TO JE ZBOG TOGA ŠTO JE KREIRANA TAKO DA NIKADA NE MOŽETE UHVATITI ZECA ISPUNJENJA JUREĆI GA NA TRACI POSTIGNUĆA.

To ne znači da ne treba da postavljate ciljeve, idete na MBA ili tražite ljubavnu vezu. To je poput Flasha koji kaže drugim prijateljima psima „Znate, ove nedelje sam pobedio u tri trke, ali još uvek nisam uhvatio tog prokletog zeca. Štrajkovaću dok ne shvatim ovu stvar i ako ne budem mogao onda odustajem. “ Ne, razlog što Flash i dalje trči je zato što hrtovi vole da trče.

To je ono što hrtovi rade. Preduzetnici vole da uspostavljaju posao, to je ono što preduzetnici i rade. Ali ako to radimo sa razmišljanjem da moramo uloviti zeca da bismo se osećali ispunjeno ili da ćemo stići na odredište za koje mislimo da će nas učiniti srećnijima nego što smo sada, uvek ćemo ostati zaglavljeni na stazi jureći za lepršavim repom koji se čini zauvek van dosega bez obzira na to koliko brzo trčimo. Ovde je ključna poenta to što se hrtovi ne osećaju ispunjeno tada kada uhvate zeca. Svi psi su super srećni na kraju trke, jer hrtovi vole da trče. Za to su i stvoreni. Koga briga za zeca? To samo dodaje neku zabavu, svrhu, cilj i nešto za čime mogu da jure, i dovoljno je dobar izgovor za njih (a nije kao da im je uopšte i potreban) da budu najbolja verzija sebe.

U modernom društvu, toliko smo hipnotisani jurenjem ispunjenja kroz postignuće, da se nikada ne zaustavimo da pomislimo da ne funkcioniše i da smo ispali glupi. Samo nastavljamo da krivimo sebe što ne trčimo dovoljno brzo i zbog toga propuštamo fundamentalno ostvarenje. Istinu tako moćnu i očiglednu da može da razbije kletvu i preokrene celu igru ukoliko preusmerimo pažnju sa zeca dovoljno dugo da ovo osetimo.

Suprotno tome, ljudi koji skinu prokletstvo čine kritični pomak u razmišljanju. Prepoznaju činjenicu da su već osvojili najveću nagradu u istoriji. Od 400 miliona spermatozoida i protiv svih šansi, NJIHOVI su prvi stigli. Oni su rođeni noseći zlatnu medalju i nemaju šta više da dokazuju. Nije im fokus na tome da pokušaju da osvoje ljubav, već da ovo pretvore u iskaz onoga što jesu. Zahvalni što su dobili priliku da žive u onom delu istorije o kojem su hiljade generacija pre nas mogle samo da sanjaju. Shvataju da prava razlika između bogatstva i siromaštva nisu brojevi na izvodu banke. Na kraju krajeva, milion dolara može da učini da se neka osoba oseća bogato, a druga gotovo da bankrotira. Razumeju da osećaj bogatstva nije ništa drugo do percepcija obilja pokrenuta zahvalnošću. Dok je siromaštvo jednostavno percepcija oskudice podstaknuta strahom i gubitkom. Odgovara im činjenica da, bez obzira na to šta su uradili ili nisu uradili, vredni su ljubavi. Ne moraju i nikada nisu morali to da zarade. A što je najvažnije od svega, kroz svu tu svest, konačno stižu do neizbežne istine koju smo ranije spomenuli, a čeka nas sve vreme. Poruka slobode koja kaže:

VEĆ JESAM ONO ZA ČIME ŽUDIM.

Iz ove svesti, nema potrebe da se juri ni za čim kako bismo se dokazali. Sva energija koju smo trošili na očaj pokušavajući da uhvatimo neuhvatljivo se sada može potrošiti na radost trčanja koja, paradoksalno, obično znači da se više repova zakuca za zid. Mada nije da su vam potrebni. Sa ovog mesta kletva nestaje i slobodni ste da igrate igru po svojim pravilima.

Sve u svemu, nemojte biti deo mase koja trči brzinom od 90 kilometara na čas bez poente. Igrao sam tu igru toliko dugo da me je zamalo ubila. Drugi nemaju toliko sreće. Provode svoje živote fokusirani na krajnju destinaciju hvatanja zeca, pa propuštaju čitavu svrhu, koja je, kao što su mnogi mudri ljudi rekli, da se uživa u putovanju.

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*