Nedavno sam sjedio sa prijateljicom koja je vrsni stručnjak u HR-u. Ona je psiholog, neko ko ima mnogo kvalitetnog iskustva u oblasti ljudskih resursa, posebno kao psiholog u HR -u. I što je meni važno, ona je neko do čijeg mišljenja istinski držim. Imajući u vidu da je sada direktor HR-a u jednoj velikoj instituciji, i da je meni ta institucija interesantna kao klijent, sjeli smo da pričamo o potencijalima saradnje. Između ostalog, za B-1 nivo menadžmenta mi se učinilo prikladnim da ponudim i trening iz upravljanja stresom za menadžere, baziranim na PCM-u(The Process Communication Model). Odgovor koji sam dobio, i koji me na prvu malo „ohladio“: Možda ipak ne radimo PCM uopšte, pa ni assessment njegov. Razvijajući priču zašto raditi trening, a zašto ne, dobio sam odgovor koji u osnovi ima smisla, i koji nije prvi takav u priči oko PCM-a sa psiholozima koji su u HR-u. Naime, prijateljica mi kaže, parafraziram, da smatra kako ljude ne treba staviti u jednu kutiju i na toj kutiji napisati njegove karakteristike, da nije dobro ljude obojiti jednom bojom i pripisati im karakteristike te boje. Amerikanci bi rekli „I couldn’t agree more“. Upravo nam PCM i daje mogućnost da čovjeka ne upakujemo u jedan boks i pripišemo mu te neke specifične karakteristike tog boksa, ili te boje. PCM nas uči da mi imamo bar šest specifičnih setova karakteristika, komunikacionih i pojavnih obrazaca i da se svakodnevno, pa i više puta dnevno krećemo kroz sve te karakeristike. DA, postoji svakako set karakteristika koji su nam primarni, u PCM ih zovemo baznim tipom, i u tu bazu se sigurno najviše vraćamo, i najčešće boravimo, ali iz baze sigurno i svakodnevno izlazimo.
Da bih PCM odmotao u potpunosti, krenuću priču od teoretske osnove. Kao i u svim teorijama, postoje ljudi koji ih razvijaju, a postoje i ljudi koji ih primijenjuju, usavršavaju, možda i pojednostavljuju. Sam PCM vuče korjene u transakcionoj analizi, pa je i tvorac PCM-a gospodin Taibi Kahler upravo čovjek iz transakcione analize. Šta je Taibi radio u stvari? Radeći sa svojim pacijentima, bilježio je njihove specifične karakteristike, odnosno pojavni oblik istih, pa je tako pratio pet pojavnih elemenata svakog svog pacijenta. Pratio je riječi kojima pacijenti govore, pratio je njihovo držanje tijela, njihov položaj ruku kada govore, ton glasa i facijalne ekspresije. Na osnovu ovih pet elemenata napravio je skriptu koja je značajno ubrzavala proces rada sa pacijentima. U to vrijeme, jedan od njegovih kolega je bio glavni psiholog u svemirskom programu u NASA-i. Da ovaj dio priče skratim, gospodin Kahler je angažovan krajem sedamdesetih godina i u NASA-inom svemirskom programu. PCM je doživio potpuno procvat, gdje je do 1996. godine bio jedina metodologija za biranje timova koje će ići u svemirske misije. Ljetos sam imao priliku biti u društvu sa gospodinom Marcosom Cesarom Pontesom, prvim brazilskim astronautom, i ono što je interesantno jeste da je on u NASA-i svakako radio silne asesmente bazirane na PCM-u, ali da se u NASA-i nisu tako zvali. Zvali su ih raznim drugim imenima. Marcos je sada trener za PCM .
Prema PCM modelu postoji šest tipova ličnosti koji su unutar naše ličnosti posloženi kao šestospratna kuća. Glavna je karakteristika modela, što mi imamo puni kapacitet da se po spratovima kuće svakodnevno krećemo i po više puta. Za svaki tip postoji tačan obrazac percepcija, karakternih snaga, psiholoških potreba, načina na koji ulaze u interakcije, pa čak u poslovnom smislu kakvo je to poslovno okruženje u kojem rade. Imajući u vidu da je tema članka zadovoljenje psihološke potrebe, proći ću kroz svaki tip ličnosti navodeći koji tačno tip ličnosti ima koju psihološku potrebu, te osvrnuću se na njihove reakcije u stresu.
Thinkeri su logični, odgovorni i organizovani. Oni su interno motivisani priznanjem efikasnosti njihovog rada kao i vremenskom strukturom. U stres, imaju tendenciju da previše razmišljaju, da previše kontrolišu druge, pa čak i da napadaju druge za to što su lijeni ili glupi. Postaju opsesivni u vezi sa vremenom, pravednošću i novcem.
Persisteri su posvećeni, pronicljivi i savjesni. Interno su motivisani priznanjem njihove posvećenosti radu i poštovanjem njihovih uvjerenja i stavova. U stresu, imaju tendenciju da budu nerealni u očekivanjima koja imaju od drugih, i imaju tendenciju da nameću (rekli bismo i naturaju) svoje stavove kao jedine ispravne i pravedne.
Harmoniser-i su saosjećajni, osjetljivi i topli. Interno su motivisani priznanjem njih kao osobe, kao i zadovoljenjem čulnih potreba (jednom riječju prijatnosti okruženja u kojem se nalaze). Kada su u stresu, imaju tendenciju da gube asertivnost, pokušavaju da udovolje svima, a imaju i tendenciju da prave „glupe“ greške zbog gubitka samopouzdanja.
Rebeli spontani, kreativni, razigrani. Njih motiviše nešto što zovemo razigrani kontakt sa okolinom. U stresu, rebeli ne razmišljaju jasno, počinju da se žale, uvijek je neko drugi kriv za stvari koje se dešavaju oko njih.
Imaginer-i su smireni i reflektivni (okrenuti unutrašnjem dijalogu). Osnovna potreba im je potreba za samoćom. U stresu se povlače i izoluju.
Promoteri prilagodljivi, uvjerljivi i šarmantni. Motivisani su stalnom dinamikom. U stresu privlače pažnju na sebe, pribjegavaju manipulaciji.
Ako se za trenutak osvrnemo na ovih šest tipova i sami sebi ponovimo da smo mi sigurno u većoj ili manjoj mjeri svih ovih šest, onda nam kompleksnost naše ličnosti postaje jasnija, posebno ako za svaki od tipova u našoj ličnosti postoji određena psihološka potreba koju težimo zadovoljiti.
U kontekstu upravljanja stresom, ključno je pozitivno zadovoljenje naših psiholoških potreba. Prema PCM-u, samo osoba koja na pozitivan način zadovoljava svoje psihološke potrebe neće ući u stres. Pri tome je teško zadovoljavati sve ove gore nabrojane potrebe svaki dan, istom mjerom. Ono što je ključ upravo i jeste zadovoljenje psihološke potrebe faze u kojoj se nalazimo . Ukoliko svakodnevno na zadovoljavamo psihološku potrebu naše faze, onda ćemo pokrenuti mehanizam ulaska u stres. Naime, što duže ne zadovoljavamo psihološku potrebu, dublje ćemo tonuti u stres, i postoji realna mogućnost da se psihološka potreba zadovolji na negativan način. Ispričaću vam detalj sa koučing sesije koju sam imao prije nekoliko mjeseci. Naime, čovjek sa kojim sam radio je na visokoj menadžerskoj poziciji, i u fazi je Rebela. Ono što mi je u jednom trenutku rekao da je njegov najveći problem i ono sa čim se svakodnevno bori da izbjegne je činjenica je je on „cinik“. Naime, imajući u vidu da je čovjek u fazi Rebela, a to znači da on najviše svog vremena u danu teži da zadovolji psihološku potrebu „razigranog kontakta“, i imajući u vidu da mu njegova „ozbiljna menadžerska pozicija“ ne dozvoljava da se šegači na poslu po cijeli dan, čovjek je jednostavno aktivirao mehanizam stresa i njegov cinizam nije ništa drugo nego negativno zadovoljenje psihološke potrebe.
PCM je do te mjere praktičan da se za ovog mog koučija može napisati tačan akcioni plan gdje, kada i kako on može da zadovoljava svoje psihološke potrebe, kako bi prestao biti cinik, kada to nije u redu da bude.
Be the first to comment