VERUJEMO U LJUDE

Svako ima svoju definiciju poverenja. Svaki lider, svaki entrepreneur, svaki član tima ili član porodice. I sve su donekle tačne, jer su propuštene kroz individualne životne filtere, obojene specifičnim bolnim učenjima ili srećnim životnim trenucima. Ali, šta je zaista poverenje? Odgovor, naizgled nezavistan, možemo potražiti postavljanjem dobrih pitanja. Ako postavimo  pitanje: „Zašto ti je važno poverenje?“, dobićemo odgovore u koje su utkane vrednosti. I opet će odgovor biti obojen različitim životnim iskustvima.

Pitanje: „Ko si ti kada imaš poverenje?“ zadire još dublje, u identitet. Ponovo ćemo, kroz prizmu raznolikog iskustva, dobiti čitav spektar različitih doživljaja poverenja.

A možda ne treba da tražimo odgovor na pitanje šta je poverenje?

Ono što sigurno možemo preciznije definisati, pa i izmeriti su posledice ponašanja ljudi u okruženju u kome je poverenje na visokom nivou, ili u kome postoji njegov nedostatak.

Koliko god zvučala korišćeno i kliše, izjava „Everything is about people“ danas ima smisla više nego ikada. Poverenje je utkano u srž ljudskog bića, ali ujedno predstavlja tanku, nevidljivu nit kojom smo svi povezani. Još jedan paradoks je da koliko god da su te niti tanke, one su neraskidive tamo gde postoji poverenje. Tamo gde je ono samo slovo na papiru i međuljudski odnosi su na jako niskom nivou.

Kada posmatramo poverenje sociološki, jasno se profilišu tri nivoa.

Prvi, osnovni nivo, je poverenje u samog sebe. Vrlo često pojedinci smatraju da ne mogu da dostignu neki cilj jer nemaju dovoljno kompetencija, drugi su bolji, nemaju uslove i slično. Mnogo je izgovora i dobrih razloga zašto nešto ne može da se uradi. Sa druge strane, internet je prepun videa koji „bustuju“ poverenje ili self-confidence i imaju milione pregleda. Očigledno da je ovaj osnovni nivo prilično uzdrman današnjim načinom života, obiljem informacija i dezinformacija.

Drugi nivo poverenja je timski nivo. Ovaj nivo potiče iz čovekove praistorijske potrebe da živi u zajednici sa drugim, sebi sličnim bićima. Život u zajednici je obezbeđivao goli opstanak. Pripadnici zajednice su nužno morali da imaju poverenje jedni u druge, jer su samo zajedno mogli da se izbore sa divljim zverima ili drugim ratobornim plemenima. Evolutivno, ova potreba je danas možda izraženija nego ikad. Lideri su najzaslužniji za kreiranje timskog okruženja u kome je poverenje neraskidiva karika koja povezuje sve članove tima.

Kompanijska kultura je treći nivo poverenja. Koliko god pojedinac veruje u sebe, nalazi se u timu u kome je poverenje na maksimumu, loša atmosfera u kompaniji može kreirati pritisak koji će jednostavno dovesti do pucanja tima ili svakog pojedinca. Sa druge strane, kada kompanija i njeno rukovodstvo ima kredibilitet i poverenje zaposlenih, to može biti sjajan, nevidljivi lepak koji povezuje timove i pojedince i daje im višu svrhu.

U praksi, teško se može razaznati granica između ovih nivoa. Poverenje na različitim nivoima ima različite uticaje i oni su stalno isprepletani. Dodatnu kompleksnost unosi društvena komponenta, tj. okruženje i društvo u čijem se kontekstnu nalaze ovi nivoi.

Uticaj poverenja na poslovanje neke kompanije nikad nije bilo očigledniji nego u doba pandemije Covid 19. Kompanije u kojima je ono bilo zanemareno, pretrpele su teške udarce, kako u poslovanju, tako i zbog odlaska najvrednijih ljudskih resursa. Novija ljudska istorija ne pamti toliku ugroženost ljudskih života, kao što je bilo u doba pandemije. Zato je logično da tada ljudi odlaze tamo gde se osećaju sigurnije i gde im opstanak (i materijalni i intelektualni) nije ugrožen. Najkvalitetniji kadrovi, oni koji imaju poverenja u sebe, traže sebi slične u koje mogu imati poverenja. A šta je to nego ljudska potreba za sigurnošću? Ukoliko im kompanija obezbedi takvo okruženje, oni se brinu o njoj kao što se i ona brine o njima.

Nije zato ni čudo da su mlade, inovativne kompanije uvećale broj zaposlenih, ali i profit jer imaju drugačiji pristup u izgradnji i negovanju poverenja. Imaju neke nove lidere koji imaju instikt za svoje ljude i znanje da reaguju u nesigurnom okruženju. Te firme se fokusiraju na vrednost koju njeni zaposleni donose korisniku, a ne na puko merenje performansi svakog pojedinca ili tima. Pandemija je „naterala“ neke firme da veruju ljudima, i posle prvog šoka i grča kako će izgledati novi način rada, rad od kuće, jasno su se profilisale firme koje su prihvatile novu realnost i naučile nešto iz nje. Nižu uspehe i broje uspešne projekte. Druge, koje su jedva čekale da pandemija prođe i da se sve vrati na staro, možda ponovo očekuje neizvesnost poslovanja i odlazak talenata.

Koliko god da je civilizacija napredovala, poverenje je ostalo temelj funkcionisanja timova, kompanija, pa i društva u celini. To je nešto što je svuda oko nas. Osećamo ga itekako kada postoji, a još više ako ono izostane. Svakako je ključni sastojak efikasne komunikacije i sjajnih međuljudskih odnosa.

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*